L'alba: "Sta Mane" i "Tokovi nesvesti"

Tuesday, 1 January 2013

Sve knjige u nastajanju imaju svoje slike i melodije. Kako je objavljivanje i menjanje poglavlja moje knjige  trajalo duže od podnošljivog i očekivanog, bilo je isuviše slika i nota. Veoma je teško izdvojiti presudni kadar ili  zvuk  izvan sopstvenog uma na koji bi  se delo  konačno  moglo osloniti onim što je u piscu ostalo neizrečeno, neiskazano i još dublje pokopano unutar njega samog. Moja osećanja  su dolazila ko zna odakle jer poput onih koji pišu iz organske potrebe činim to iz nesvesnog, što  podrazumeva nagle promene raspoloženja, skokove u ponor, a neretko i konfliktnu komunikaciju sa spoljašnjim svetom neprijateljski nastrojenom prema mojim junacima. Sada mi preostaje samo da se udaljim. Da iskoračim iz sopstvene knjige prateći pesmu "Sta Mane"
koja je i melem i so preko otvorene rane. Preko svega što nisam uspela da napišem.













L'Alba 





Sta mane un diu hè falatu à fà e so parte à u mondu terranu,
S'hè scusatu è hà pientu,
Hà fattu casu pè una volta à a ghjente
L'hà guardata è intesa,
Trascambiata, sfarente.
Un diu hà postu u so pede pè vede,
Sangue di l'universu si perde
Un diu di stu cunfrontu à u statu di l'omu,
hà capitu digià
Di u mortu di u mondu u scheletru hè rosu
Cundannatu à sciappà
A u nentru, nentru di sè, à prufondu.
Da u pesu di tantu tempu persu, inanzu,
À dà solu parolle
Un diu s'hè rinicatu
Cum'hè un omu inchjusu
Ind'è l'universu chì more
Stamane un diu s'hè tombu
È nimu, nimu, n'hè stunatu











Comments

Popular posts from this blog

Odlazak velikog filmskog maga: Sidni Polak (Sydney Pollack)