O Andriću, Mašiću i mladosti

Ivo Andrić





Ali to će se destiti tek tri godine kasnije, a u tom trenutku, dok sedim i piljim u ljubičaste 
venecijanere, ja sam tek amater, početnik u šunjanju Avenijom Velikana i  nasilnom zalivanju 
Andrićevog groba voskom






Sedim okrenuta leđima tako da moram da gledam u venecijanere. Lep pogled. Vidi se Brankov most. Venecijaneri su ljubičasti i uvek podignuti. Svi prozori u stanu mog izdavača su otkriveni, zidovi goli, slike su u ostavi, knjige - na desetine kilograma knjiga su u kutijama na hodnicima. Njegova supruga ima čas joge u nekoj od soba. Neprijatno mi je da izvadim cigarete jer su oni nepušači i zato mi je pomodrela ruka u kojoj držim rukopis. Boja te ruke mi se savršeno uklapa uz boju kože na desnoj nozi. Na listu te noge i posle devet meseci vidi se modroljubičasti trag rešetke najobičnije grejalice koju je podmukli dizajner opšio drvetom i nazvao - peć. Pojma nemam kako sam mogla toliko da joj se približim i pišem pored nje, ali zadnji vrisak bio je moj. Da nisu pre mene vrisnuli svi koji su se u tom trenutku zatekli u mom domu ne bih ni primetila da mi gori noga. Događa se, dešava se i na sredini, a ne samo pre kraj rukopisa kada je senzacija toliko jaka da je pisanje pitanje života ili smrti. Mora da se piše.


Napisalo se. Prošlo je osam meseci kako su se stvorili materijalni uslovi za objavljivanje knjige. Prošlo je pet meseci kako sam prestala da jedem. Rukopis u mojoj anoreksičnoj ruci je novi početak koji nosim svakog utorka izdavaču na uvid. Ne valja početak. Nije dobar.



Mi smo već sarađivali. Moju prvu knjigu objavio je posle dogovora sa lektorom. Ali tada sam bila samo osoba koja je objavila knjigu u njegovoj izdavačkoj kući, nisam bila njegovo otkriće. A, onda se predomislio i ustanovio da jesam - otkriće. A tada, kako mi je objasnio, na scenu stupa i u njemu ustaje njegov pokojni deda - kovač. Svaka reč mora dobro da se iskuje i izlupa.



Nisam ja jedini njegov autor koji je krajem devedesetih naglo počeo da obilazi Aveniju Velikana i pali sveću Andriću, iako je to bilo u domenu podviga. Jako je teško i gotovo da je nemoguća misija zapaliti sveću na tom mestu. Prosto nije predviđeno da se tu bilo šta voštano zapali, pa onda morate da dovučete od kuće limenu posudu. Neprijatno je da vas ljudi sretnu kako posećujete Aveniju Velikana s kofom u ruci, mada meni nije bilo. Nikome nisam odala koga sam tamo videla da čini nešto slično i neću reći. Princip je princip. Pored tragova voska otkrila sam i hemijsku olovku koji je taj  stari pisac spustio na Andrićev grob. Trenutno sam posegnula za vratom i pokidala lančić. U groznici nisam imala vremena da napipavam alkicu. Spustila sam zlatno srce i lanac na njegovu spomen ploču, u zamenu za tu olovku. A olovka je pisala i pisala. Ispisala sam u celosti roman: Mala priča o zavođenju tom olovkom. Čarobno mastilo! Ali to će se destiti tek tri godine kasnije, a u tom trenutku, dok sedim i piljim u ljubičaste venecijanere, ja sam tek amater, početnik u šunjanju Avenijom Velikana i  nasilnom zalivanju Andrićevog groba voskom. Zašto Ivo Andrić? Pa zato što je izdavačev deda kovač samo o njegovim rečima iamo donekle pozitivno mišljenje, iako nije baš sve u njegovom radu bilo visoko. Ostalo je tu i tamo nekih neobrađenih rečenica, o kovanju i da ne govorimo. Nisu prošle kroz čekić uopšte - isuviše lekova za spavanje u nobelovcu.



Kada moj izdavač uđe u prostoriju, ako mi uhvati pogled na ljubičastim venecijanerima iz Njujorka, ispričaće mi priču o zavesama iz Čikaga. Neka njegova prijateljica nije mogla da podnese da je,  recimo, na devedesetosmom spratu nabodera, posmatraju ptice dok se svlači i onda je danima kontala kako da prevari portira i provuče krišom džinovsku karnišu nabavljenu ko zna gde. O šivenju zavese da ne pričamo. Uglavnom, gospođa je Tantalove muke prošla dok je sve to organizovala. Poenta priče nije zavesa, nego portir. Tu moj izdavač dramatično menja intonaciju.  Dva sata, samo dva časa kasnije na njena vrata zazvoniće portir i reći joj da ukloni zavesu. Dok mi to govori gotovo mu suze oči. Zarim će uslediti priča o istoriji Čikaga, požaru iz prošlosti, zakonu i američkoj špijunskoj mreži koja je zapanjujućom brzinom obavestila portira da se u njegovoj zgradi nalazi zavesa.



Stvar je jasna. Moraću da se vratim sledećeg utorka, ako mi on tokom nedelje ne javi da sam napokon napisala dobar početak.



 
Zoran, majka i ja sa Savetom i Slobodanom Mašić, 1996.


































Šta ono o meni i mom pisanju reče moj prvi izdavač, i to pred njegovom suprugom? A to znači da je ozbiljno. Ona nije probala upola njegove rečenice da mu skrene misli na neku drugu stranu. Uzviknuo je preko trpezarijskog stola dok se Brankov most gasio u zalasku sunca, a njegov glas ponirao u nešto duboko i tajnovito:"Ti vidiš! Piši to što vidiš!" 
Vidim li ja ovog trenutka? Naravno. Šta vidim? Eh... Treba da se razotrikavam, a svi znamo da to nije zgodno i da bih se ofirala pre sudnjeg dana.


Dobro, ne volim te sudnje dane još od one priče o samohranoj majci čopora nekakvih klipana koji samo prave krš i nikada ne izbacuju đubre. Siđe ona u ponoć na ulicu puna kao brod crnih plastičnih kesa. U glavi joj poput noža zabodena fluorescentno narandžasta štipaljka za punđu sa Kalenićeve pijace; da je ne ubije neki vozač u mraku. Na nogama joj nanule iz mladosti, preko dve različite sportske čarape koje deca više ne nose. Odevena je u skladu sa raspoloženjem - troslojno. Spavaćica, preko spavaćice džemper bivšeg muža od koga je davno uz pomoć veš mašine napravila sebi haljinu, i preko svega, elegantan crni kaput do zemlje. Dramskog efekta radi. Što, šta fali? Da neće možda neko da je zagleda i skida na ulici. E, ne leži vraže! Kontejneri ispred njene zgrade puni. Znači, mora da se udalji od kuće. Nije našminkana ali kao da jeste. Oči su joj crveno modre od dijaloga s decom pred tromesečje. Ode ona niz bulevar. Ode žena u život! Toliko je daleko susedno ostrvo s kontejnerima. Tamo… nešto bolja situacija.


Tu počine njena borba. Bori se da odgurne poklopac, jer kad nalegneš na njega vešto, on prosto poleti, pa je zgodno da proceniš u kom trenutku da ga pustiš da te ne povuče i ne zalepi za đubre. Oups! Prekasno. Dok joj lice prekriva puder od fine, sitne prašine iz nečijeg usisivača, u tom, baš u tom trenutku, preko kontejnera ugledala je Njega. On joj je bio odmah odnekle poznat, što je siguran znak da su srodne duše, a ne komšije i da je reč o pravoj ljubavi. Eto žene koja je uspela u životu! Nedoterana, bez šminke i nadomak svoje kuće imala je sastanak sa sudbinom. Žali Bože onih žena koje cepaju potpetice od kafane do bioskopa. Početak njene ljubavne priče nisu mogli omesti ni komunalni problemi, ni  neotesani tinejdžeri.


"Tokovi nesvesti" - Slavica Trajković, 2013.

















Comments

Popular posts from this blog

Odlazak velikog filmskog maga: Sidni Polak (Sydney Pollack)